Imate li dovoljno hrabrosti da živite baš onako kako želite?

Znate već koliki pritisak mogu da stvore tuđa očekivanja. Od kad sam se rodila, od mene se nešto očekivalo, kao i da budem na visini svih zadataka koje sam imala ispred sebe. Šta drugo očekivati od jednog pametnog, dobrog i smernog dete, kom je “dovoljno reći samo jednom”? Dika, za hvaljenje po komšiluku! Danas je visina zadatka još viša – moram da budem jaka, sposobna i snalažljiva. Ali uz sve to, moram i da se smirim, kako bi rekli oni kojima je moja životna dinamika brža od one sa filma.

Šta ja doživim za godinu dana, mnogi ne dožive za života. Ma,koliko puta sam čula: “treba da nađeš siguran posao”, “kakav ti je to partner”, ” nađi bre nekog lepog i mladog i rađaj decu i motaj ga kako hoćeš!”, “ko još živi od umetnosti”… Mogla bih o tome do sutra. Kad sam bila mlađa, često sam odvajala nedelju za preispitivanje. To je bio dan posle obaveza, izlazaka, druženja, dan za fizičko i umno umivanje, odmor i samoću. Pitala bih se da li su svi ovi ljudi u pravu. Ma, nemoguće da sam ja jedina pametna, a svi ostali skrenuli sa uma. Godine su prošle dok nisam shvatila suštinu: SVI smo u pravu, samo nikada za druge. Upravo je to tačka gde se kose gordost i razumevanje. Znate i sami koliko je lako kad treba da posavetujemo druge, da ih iskritikujemo i pokažemo našu britku pamet i oštro oko. Lakše je sesti na stolicu sudije, nego na kauč za samoposmatranje. Lakše je uperiti prst u sebe, nego u druge. I naravno da je lakše dati komentar, nego jednostavno ćutati i razumeti nekoga i posavetovati objektivno i to samo onda kada nam savet traže.

Da, mislim da jesam dovoljno luda da dozvolim svom osećaju u stomaku da nadjača sve tuđe glasove, da zamagli sve prste i da ćuteći radi ono što mu osećaj i znakovi kraj puta govore udruženo. Da za to nisam kadra, postala bih jedna lepa lepeza TUĐIH SNOVA I ŽELJA. Sjajnih teoretskih očekivanja, na čiji pomen mi se uključuje alarm i telo mi vrišti, uz dizanje kose na glavi. I danas kad se preispitujem i kad zavirim u svoje pećine, sudarim se gotovo uvek sa onom svojom tvrdoglavom žicom i hrabrošću da povlačim poteze koje nekad razumem samo ja. Tvrdoglava i brzopleta, sjajna kombinacija sa potrebom da uvek delam kako srce kaže. Ali,čekajte, ko je još pa savršen i bezgrešan? Ne postoje savršeni i bezgrešni, postoje samo oni koji nemaju hrabrosti da pogreše. Da žive. I postojimo mi, koji shvatamo da ne znamo koliki nam je životni vek, ali znamo veoma dobro kako želimo da ga provozamo. I koji znamo da je ok nekada ići obilaznicom. Možda je dalje i van navigacije, ali… Lepša je priroda, učimo neke nove puteve, shvatamo koliko smo zapravo sposobni i snalažljivi da se vratimo na autoput.

Hej, nemojte se plašiti! Živite, dišite, vozite u onom pravcu u kom vi želite!

Izaberite sve ono što je za vas. Ne za prijatelje, porodicu, čitava veća koja većaju o vašem životu! Ne za novčanik, enterijer ili pasoš – sve ovo možete puniti i sami. Izaberite sve ono u šta upire prstom vaš osećaj u stomaku. Sve to i tog nekog sa kim ćete biti… ne samo srećni, jer je to nemoguće. I srećni, i tužni,i besni,i ljuti i najpoletniji na svetu. I nervozni, i rastrojeni, i uspešni, i zadovoljni. I nasmejani od uveta do uveta, i rasplakani kao kiša. S kim ćete biti i ostati VI. Sve ostalo je teorija iz knjiga. Tu i tamo postanu i tuđa maštanja, koja nisu imala hrabrosti da postanu nešto više. Koja nisu imala hrabrost i ludost da razviju sopstvenu, autentičnu lepezu života. Imate li vi hrabrosti da razvijete sopstvenu? 🙂