Kako prevazići strah od uspeha?

Kad je reč o uspehu, uglavnom se za njega vežu samo pozitivne misli i delanja.  Mnogi ne bi imali ništa protiv toga da budu uspešni i da sve svoje zamisli ostvare u najkraćem mogućem roku, sa natprosečnim rezultatima. Međutim, kako da znamo da smo uspešni, ako ne znamo šta je za nas uspeh? Da bismo osvojili maraton, moramo prvo da naučimo da hodamo. Možemo onda početi, prvim korakom.

Uspeh i neuspeh i strahove vezane za njih definišemo još u detinjstvu, gde su nam se duboko u strukturu utkali određeni obrasci i mehanizmi kojima se pokrećemo ili sputavamo. Ako nas uče da budemo skromni, postoji šansa da kroz život putujemo s mišlju da biti uspešan nije moralno i da je nešto loše. Postoji šansa da plutamo po nivoima ispodprosečnosti ili prosečnosti, zadovoljavajući se minimumom bilo čega što težimo da ostvarimo, završimo ili prođemo. Takođe, ako postoji potreba da nas svi vole i poštuju, još je veća verovatnoća da će nas strah od uspeha stalno vraćati u tokove osrednjosti i bezličnosti. Tako strah od uspeha ili neuspeha možemo usko povezati i sa strahom od odvajanja, odbačenosti ili neprihvaćenosti. Dakle, da bi uopšte postojao, moramo ga vezati za negativnu posledicu.

Sećate li se svog četvrtog razreda? Da li ste bili ona dežurna tužibaba, nabolji učenik, onaj koji sve zna i niže samo petice, ili ste takve prezirali, rugali im se i zadovoljavali se manjim ocenama, iako ste mogli da imate peticu? Da, verovali ili ne, tako daleko dosežu koreni straha od uspeha. I još dalje. Primetićete da uspešna deca u odeljenju nisu među najvoljenijima. Obično su miljenici učitelja i nastavnika i predmet ismevanja većine dece, jer ih NIKO NE VOLI. A toj deci koja ismevaju je i te kako potrebno da ih neko voli i da ih ne odbaci, pa se radije neće isticati, iako imaju čime.

1

Znate li one studente koji su mogli da završe i pet fakulteta, ali su odlučili da ipak pročitaju skriptu i jedva dobiju šesticu, iako je predmet veoma zanimljiv, a gradivo čak i korisno? Znaju da mogu mnogo bolje, imaju sve resurse, ali… Šestica je sasvim ok. Putanja padova i blagih uspona, prosečnosti i slabe prolaznosti sigurna su zona kretanja. Ona nesigurna zona ipak je rezervisana za neke druge. Njihova sigurna zona je bez predatora poput tuđe sujete, dobrog ili lošeg komentara, tuđeg mišljenja ili suda.

Svi koji idu stepenicama uspeha, znaju da on kod okoline može stvoriti neprijatelje, što je najčešće uzrok pojave ovog straha. Bilo kakav pomak, srećni događaj, postignut cilj, može izazvati i zavist. Ukoliko ste sad šapnuli sebi “svašta, što bi ljudi bili zavidni”, čestitam. Onda ste neka vrsta božanstva.

 Ako nikada nismo zavideli, kako da znamo da ne želimo da nam zavide? Neprijatno je to osetiti na sopstvenoj koži. Tako se često i dešava da čovek, vođen mišlju da je on zaslužan za izazivanje određenih emocija i stanja kod ljudi, potiskuje svoje želje da bi ostao neistaknut u moru neistaknutih. Zavist je deo svačije svakodnevice, u većoj ili manjoj meri, pitanje je samo kako se nositi sa njom. To smo, kao što sam pomenula, osetili čak i u školi među vršnjacima. Međutim, da bismo uopšte i pričali o zavisti, mora postojati taj neko ko se upoređuje sa “uspešnom” osobom. Da bismo pričali o ljubomori, mora postojati neko ko zbog tuđeg uspeha gubi nečiju ljubav. Merenje koliko je neko bolji dovodi do rezultata koliko je taj drugi loš. Tako dolazi do zavisti i stvaranja slike o sebi kao neuspešne. Najčešće rešenje je podmetanje noge i obezvređivanje tog “dobrog”, kako “lošiji” ne bi bio više toliko loš. Lakše je pretvoriti nekoga u kornjaču, nego trčati kao puma.

Uspeh je za one uplašene nešto posebno, nešto što “neko tamo” postiže i živi, nešto zahtevno, jer se mora održavati, nešto zbog čega će osoba biti predmet procene. To je iz ugla osobe sa strahom veoma komplikovano ostvariti, a ako se dogodi uspeh, za to je zaslužna neka “viša sila”, čista sreća.  Dakle, osobe koje imaju strah od uspeha sklone su potcenjivanju sebe I svojih mogućnosti.

56be3730278aa.image_

Kad sve razložimo na sitne delove, vidimo da uspeh nije samo za “posebne”, već da je jednako dostupan svima koji se dovoljno zalažu, a poseduju određene sposobnosti, koje će doprineti ostvarenju nekog cilja. Međutim, ni uspeh ni neuspeh nisu trajni, već su samo trenutni rezultati i mogu biti podjednako korisni za sve nas.

Dok ćemo kod nekih izazvati zavist, drugi će nas i dalje voleti i biti srećni zbog naših uspeha i poduhvata. Činjenica je da uvek nekome privlačimo pažnju, pravili mi velike, ili male poteze. Onda se sigurno slažete da bi bilo najbolje da povlačimo one poteze koji nam zaista i odgovaraju i umesto brda osvajamo planine. Da umesto da se merimo sa drugima, da se merimo sa sobom od juče i radimo vredno na onome u čemu želimo da budemo bolji. Da uradimo sve što je do nas i ne sumnjamo da i mi to možemo. Svakako, kojim god putem krenuli, ljudi će svakako pričati. Jedna briga manje 🙂