Ležim. Posmatram sva ta bića sa visećim šapama. Ne znam čija je tačno Kućica u koju hitro ulaze i žurno izlaze, jer se niko ne zadržava unutra. Znam samo da izlaze sa mnogo mirisa u šapama. Znate, u onim šapama kojim ne hodaju. Uvrnuto.
Ležim. Svetlo je, ali nije toplo. Hodao sam čitav dan, obišao celo brdo. Izlajao mi se prijatelj, koji ima svoju Kućicu na travi u blizini, da ga zovu Petlovo. Dobar je taj prijatelj, uvek mi laje kad neko od ovih visokih čuda baci neku hranu u neke limenke ispred njegove sjajne, velike Kućice.
Jedva čekam da vidim nekog petla. Super su oni. Kad sam živeo na mestu sa mnogo više trave, upoznao sam jednog. Moj drugar ga je stalno lajao ovako: S I M A. Meni je lajao uvek B A N E, to je značilo da treba da dođem i sednem ispred njega i čekam dalje lajanje. Znate, taj moj drugar sa visećim šapama, čudno je lajao, nekako uvek drugačije, nekad tiho, nekada glasno. Ali, ja sam ga razumeo. I voleo. Malo sam ga se i bojao. Nije mnogo voleo kad ga se bojim, pa sam ga slušao i bio dobar većinu vremena. Kad nisam bio uzbuđen. TO je izgleda loše i povređuje dvošapne drugare.
Jednog dana sam bio sam mnogo uzbuđen. Jurio sam Simu, on se sakrivao. Delili smo radost, jer smo imali mnogo trave i prostora za jurku. Znate, nismo uvek imali mnogo prostora, ali smo strpljivo čekali da naš drugar otvori vrata i da ugledamo svetlost. Živeli smo za škripu njegovih šapa za hodanje.
Kad je došao na mene red da jurim, bio sam mnogo ushićen. Preskakao sam sve što mi je bilo na putu, obarao od sreće, pa sam našao i nešto na travi da se igram sa tim. Bio sam srećan. Nisam mogao da nađem Simu, ali nisam ni stigao. Dvošapni drugar koji me je hranio i ponekad odvezao da se istrčim, otvorio je naglo kapiju. Nije me tad baš voleo,bio je ljut. Sećam se da me je ponovo zabolela njuška od njegove šape. Nisam znao zašto, ali sam žarko želeo da se i on igra nekada sa mnom, pa sam mu opraštao. Ušao sam u neku konzervu koja je ubrzo postala veoma bučna, a zatim sam video kako se stvari pomeraju. Vau, vau!
Dok sam se okrenuo oko sebe i tražio mog drugara sa čudnim šapama, shvatio sam da više nije bilo trave. Samo nešto čvrsto i neudobno, nalik na kamen koji sam viđao u blizini kućice, kad nisam bio zatvoren. Bio sam sam. Seo sam i čekao mog drugara da se vrati po mene. Doći će sigurno, čekaću ga ja ovde. A tamo? Tamo mi je bilo baš lepo. Trava mi je bila udobna, a hrana izvrsna. A ovde tražim stalno travu. I hranu.
Eto, tako sam saznao kako se zove moj novi dom. Imam mnogo novih drugara i svi oni poznaju mnogo uspravnih bića, koja liče na mog drugara. Znate, onog što čekam. On mi je najbolji prijatelj.
Ležim. Uvukao sam se pod stepenik, ali mi je i dalje hladno. Opet počinje da pada voda, samo malo sporija. I to sve u nekim različitim oblicima! Čas krupna, čas baš sitna, a čas je i ne vidiš! Izjurio sam od sreće da vidim kakav oblik sada pada. Ubacio sam njušku u gomilu toga, izbacio i shvatio da je ta spora voda baš velika kad napada. Nisam je nikad video ovakvu! Ah, kako sam srećan! Mokre njuške, trčao sam brzo do druge strane velike Kućice ispred koje sam spavao, da bih obavestio moje drugare. Malo me je rastužilo što nisam nikoga našao. Njušim. Tragovi se pružaju u različitim pravcima. Odustajem od njihovih tragova i pokušavam da uhvatim trag hrane. I eto me opet ispred ulaza u veliku Kućicu za dvošapna bića. Mnogo dvošapnih bića. Sigurno im je toplo i mora da su srećni.
Žedan sam. Istrčao sam na stepenik i čekam leteću vodu. Gle, gde će tamo! Trčim, jurim je u krug, a ona menja pravac. Hvatam drugu. Ne volim kad nemam sa kim da podelim sreću. Kad bi neko dvošapno stvorenje htelo da juri vodu sa mnom! Evo ga jedan! Av, av, AV!
Vratio sam se pod stepenik. Moram priznati, čudno se igraju ta dvošapna bića. Krenem ja tako ka onom velikom, dobrom dvošapnom drugaru da mu ispričam kako sam uzbuđen zbog ovoliko bele vode i svega što sam video malopre! Možda sam se malo uzbudio, pa sam se raspričao. To sam ja, šta ću. I kad sam mu njuškom dodao na šapu malo vode da ima i on ako je nije uhvatio, dao mi je baš tu šapu po stomaku, tako da sam se isklizao skroz do početka stepenica. Baš je jak moj novi drugar. Možda je samo veliki, pa ne zna da me još uvek boli stomak od njegove šape. A možda je i on gladan, znam da mnogim mojim drugarima nije do igre kad su gladni. Ako nađem dve koske, daću mu jednu, pa ćemo se igrati posle ako ne bude ljut kao moj prvi, najbolji drugar. Nedostaje mi. Čekam.
Ležim. Nisam našao koske. Sad već slabije vidim. Čak i u kućicu svraća sve manje dvošapnih drugara. Možda bih i ja mogao da uđem. Ako me puste. Poštujem ja tuđu kućicu, ali mi je mnogo hladno. Ja bih njih pustio u moju dok ne otopli, samo da je imam! Bilo bi nam lepše da smo zajedno.
Ulazim za jednim dvošapnim drugarom sa nekim produžetkom na ušima i glavi. Gledam u njega, ali me ne vidi. Pokušavam da ga pitam šta mu je to – viđao sam i ranije. Nema koga nisam pitao, ali od ove moje porodice na četiri šape nikad nisam dobio zadovoljavajuć odgovor. Ulazi još jedan drugar i preskače me i nešto laje. Isto onako uzbuđeno kao kad sam ja pričao o oblicima! Možda i on voli sneg. Sedim i radujem mu se, nadam se da njemu nije hladno kao meni. Deluje mi kao da mu ne treba koska, već igra. Čekam ga da se vrati.
Nisam uspeo da ga sačekam, zbog jedne ženke. Mislim da je ženka. Nisam joj se svideo. Bacila je nešto teško pravo na zadnju šapu i mnogo me je zabolelo, pa sam morao da se vratim na stepenik. Ok je, možda ona spava ovde. Znam mnogo drugara koji ne vole da spavam u njihovoj Kućici, ali oni me ne gađaju tim teškim stvarima dvošapnih drugara. Nema veze, nadam se da ću dočekati svetlo.
Čekaj, evo je ženka! Da joj se izvinim što sam upao onako, nije bilo u redu. Voleo bih da joj liznem šapu, ali šape su joj zauzete. Šta to tako dobro miriše? Ima li nešto za mene? Setio sam se da mi je, još uvek bolan stomak, prazan. Lajala je nešto, ali nije mi delovala srećno. Projurila je niz stepenice i ne pogledavši me. Dakle, ovo ipak nije njena Kućica. Nadam se da ima svoju.
Ne bih ja želeo da uđem u ovu veliku, da imam svoju. Prođe to brzo, to pozajmljivanje Kućica za spavanje kad nema svetla. Meni i drugarima je važno da se probudimo kad dođe svetlo i da nađemo koske. Kad se probudimo, onaj kome šape nisu mnogo hladne, on može da traži. Čim šape postanu hladne da ih i ne osećaš, ništa od klope.
Opet obilazim oko Kućice, ni traga od drugara. Ma sigurno su negde, znate, gde je toplo. Vraćam se i ulazim u Kućicu sa vratima koja se pomeraju. Čudna sprava. Kako priđem, tako se pomeri! Vau.
Ležim. Toplo mi je, ali sada ne pričam nikome o snegu. Sve manje sam uzbuđen – džabe i radost kad nemaš sa kim da je podeliš. Želim samo da kad se probudim, nađem neku kosku. Mogao bih ja da slistim i tri koske, ali dovoljna mi je i jedna.
Priližava mi je ponovo jedan dvošapni drugar. Mislim da je ženka! I ona ima nešto čudno i na ušima, i na njušci. Vidim joj samo oči. Mislim da i ona nema sa kim da podeli radost. Spušta šape što vise na moju glavu i njušku. Koliko to prija! Ipak i danas postoji neko dvošapno stvorenje koje deli radost. Toplo mi je i oko stomaka, srećan sam. Stavljam šapu na njenu. A u šapi hrana! Av! Ne znam ni kad sam sve uzeo, ni pojeo, samo znam da sam se ponovo oštenio. Ljubim je i grlim, toliko toga imam da joj kažem i pokažem. Nisam više gladan, ni hrane, ni ljubavi! Možda bismo mogli i sutra da se držimo za šape?
Ležim. Nedostaje mi moja nova, dvošapna ženka sa radosnim očima. Nadam se da ima Kućicu.
Nedostaje mi i moj drugar. Znate, moj najbolji prijatelj. Čekam.
Hodam. Drugari više ne ulaze, pa sam morao i ja da izađem. Daleko je svetlo, treba naći Kućicu do tada. I kosku.
Ležim. Otvaram oči. Hladno mi je. Svetlo, vidim svetlo!
Srećan sam.
Velika Kućica je mirna, prazna. Niko ne laje unutra. Izgleda da tu ipak niko ne živi. Pitaću kasnije onu ženku sa radosnim očima, ako se vrati. Čekaću je.
Šape? Hodam. Makar dve osećam, dovoljno za potragu. Opet pada voda u oblicima. Uranjam glavom, okrećem se i valjam. Hvatam krupnu vodu i shvatam koliko sam bio žedan. I dalje sam srećan.
Ah, da, koska.
Ležim.