Hej, čoveče!
Ti.
Nisam ja na ovom svetu da bih bila jaka. To ostavljam drugima.
Ko voli, nek’ izvoli!
Ja sam tu da lepršam. Grlim. Savim obična. Nekad zamišljena i odsutna.
Da grešim mnogo. I da praštam.
Da stvaram, gradim i spajam. Zarazno volim. Smejem se naglas i slatko grokćem, kad se zacenim u neprimerenim situacijama.
Tu sam da delim osmehe kao što dele karanfile za Osmi mart.
Da ulepšam dan svima oko sebe. Da budem oslonac. Čvrst, zato što to želim, umesto moram.
Da budem lepa. Negovana, blistava i zahvalna majci na ovim dubokim očima i sjajem koji ne nestaje, šta god bivalo.
Jesam li ti napisala da želim da budem uvek lepa? Uvek, uvek i uvek, čak i sa punđom za tuširanje. Tako sam odlučila, jer lepota je stvar osećaja.
Tu, baš tu gde jesam, postojim da isijavam radost i sreću, poput deteta. Da zarazim time na desetine, stotine i hiljade živih bića dnevno. Da delim i šta imam, i šta nemam.
Da, tu sam da dam podršku. Da podržim, pripomognem pri nošenju ogromnih tereta. Znaš, čoveče, ne mogu da nosim sama sve to, nisam jaka kao ti! Ne želim ni da budem. Nisam ti ja da vučem i teglim za desetoricu. Ja sam ti više za jedan dobar Latte na obali, u jakom zagrljaju. Onom koji ne okiva, već oslobađa.
Da budem žena. Srećna, uviđavna, fina, a pomalo luckasta. Ona koja daje vetar u leđa i snagu svojom čistom energijom, a ne bicepsima.
Hej, čoveče, poslušaj me! Budi jak za sve, a ženu pusti da bude srećna.
I biće najjača.