Biću slobodna da kažem da ne postoji pogrešan izbor, jer ne postoji ni greška. Sigurna sam da u datom trenutku, kad pravimo odluku, radimo najbolje što umemo.
Biće da odluke skoro nikad nisu crne ili bele. Čak i kada pravimo salatu, dolijemo više ili manje sirćeta od ostalih, jer to je naše merilo. Kako onda da neke krupnije i sitnije životne odluke posmatramo jednobojno i tako striktno, prema tuđim merilima?
Sigurna sam da nam se svima desilo da se nađemo u situaciji u kojoj nam nije udobno. Sve nas steže i pritiska, jer glumimo geparda koji roni, umesto da trčimo sa sebi ravnima i u situacijama koje su u rangu sa našim potrebama i sposobnostima. Iako osećamo da nam nije komforno i da bismo najradije iskočili iz sopstvene kože, mi se inatimo i guramo do kraja. Glavom kroz zid, potencirajući mazohizam i dokazivanje nemogućeg. Zapravo, moguće je i to, ako smo spremni da prihvatimo da će taj osećaj teskobe koji imamo vremenom da se pojačava, a da će svi naši snovi, planovi i ambicije bledeti. Prihvatićemo tuđe kao da je naše i u taj kalup pokušati da uguramo sve što imamo i sanjamo. Tad nastaje onaj najbolniji momenat – kad shvatimo da taj kalup uopšte nije pravljen za nas i sve što nosimo sa sobom. Nešto manje važno se i uklopi, bude kalup malo tesan ili malo širok, ali nekako stane. A ono suštinsko – ne možemo ni na silu da uguramo. Onda uzimamo makaze. Prekrajamo, sečemo ivice, preklapamo, odričemo se nekih svojih prelepih delova, zarad tuđih, kako bi se sve to naše uklopilo u onaj nefleksibilni kalup. I tako, sec po sec, izgubimo sebe i prihvatimo nešto što zovemo svojim. A život, samo što nije prošao, tako neuklopljen i usamljen u tuđim stremljenjima, jer smo za svoje i bolje već zaboravili.

Naleti i momenat u sred te čamotinje, kao grom iz vedra neba, kad shvatimo da nešto ne umemo ili ne možemo. Otkud to sada, kad je sve u redu, pitamo se. Ako smo već odsekli sopstvene ivice svoje duše da se uklopimo u taj neodgovarajući kalup, onda uglavnom krivimo sebe. Da li smo zaista krivi, pitanje je. Sami smo birali, jasno, treba da prihvatimo odgovornost sopstvenih postupaka. Od milion puteva koji su nam se nudili, mi smo, verovatno nepromišljeno i brzopleto, izabrali baš taj. Ali, kako da se ljutimo na sebe što ne umemo nešto što nije nama namenjeno?
Buđenje! Brecnuli smo se, trgli, probudili iz stanja pospanosti. Postali svesni proseka u kom smo. Kako smo se našli tu? Ti trenuci su prelomni i mogu biti spasonosni, ako nismo previše iscrpljeni za izlazak iz začaranog kruga i totalnu regeneraciju. Za to treba mnogo hrabrosti i još više snage, jer, nakon izlaska se tek rađa trnje koje je potrebno pregaziti i platiti cenu sopstvenog izbora. Ne zvuči nimalo motivišuće, pa je ono ljuljuškanje na vetru proseka mnogo privlačnije od bosonogog hoda po trnju. Tako mnogi ostaju tu gde jesu i čekaju neko bolje vreme.
Možda je malo grubo i nepravedno da to nazovemo „plaćanje cene“. Možda da to trnje nazovemo „životne lekcije“, koje ćemo hodom OD situacija koje nisu za nas, prelistati, obnoviti i sad zaista naučiti i proći na testu. I brzopletost ima svoje benefite, samo što nam je posle nje potreban dobar pedikir.

Poznato? Zamišljam vam pobedničke osmehe na uglovima usana. Pravi ste heroji, ako ste uspeli da prođete Golgotu, a da danas hrabro birate posao zbog kog se radujete jutru, prijatelje koji vas ne crpe ili partnera kog volite, uprkos svemu što ste preživeli, punim plućima. I briljantni gepard će biti u sopstvenim očima manje vredan, ako pokušava da roni i ostaće gladan hraneći se algama. Zato, da bi dao najbolje od sebe, treba mu razlog da trči.
Svi pravimo „greške“, poteze koje kasnije ni sami ne razumemo. A opet, svi smo posebni. Svi smo genijalni. Svi smo baš tamo gde treba da budemo. Neko nauči ranije, neko kasnije, ali svi na kraju dobijemo sve neophodne lekcije i testove da bismo prešli u naredni razred. Kad pređemo na budžet, znaćemo da se trud isplatio. Onda kad zaista naučimo ko smo i kad budemo okruženi fleksibilnim kalupima, koji su nam po meri.
1 Comment
Draga, Marijana. Zaista savrseno. Nadam se da si svesna koliko pomazes i koliko si divna. Radujem se svim tvojim buducim clancima.
Comments are closed.