Mogu da vam pričam do sutra o tome kako možda svi mi previše kukamo, a da to ne primećujemo. Kako smo slepi pored očiju, jer gledamo u ono što nemamo. Kako smo nezasiti i neskromni, jer idemo u korak sa nezasitošću i neskromnošću 21.veka. Ali, čekajte – ko sam ja da vam pričam o tome? Umesto mene, pričala je duugo jedna baka sa Vračara. Zašto baš Slavka?
Nakon nekoliko sekundi razgovora sa njom jednog majskog popodneva, intuicija je uključila rekorder. Živela profesionalna deformacija i živela prijateljica koja mi je u jednoj bezazlenoj vocap prepisci pomenula da i dalje ne može da shvati kako je njena baka bila u logoru. Ej, u logoru.
Plej.
I
Plej.Imate tri minuta da se spakujete – reči su koje Slavka nikad neće zaboraviti. Sa osam godina probudila se u logoru, sa dvadeset izgubila bebu, a sa 80 muža, sa kojim se za 57 godina zajedničkog života nikad nije posvadjala.
„Živeli smo u Njeguševu, selu blizu Bačke Topole. Bilo nas je šestoro i imali smo sve što jedna porodica može poželeti, sve dok jednog dana nisam videla pušku na slepoočnicama svojih roditelja. Majka je za tri minuta, koliko je imala vremena, pokupila jorgane, jastuke i šaku hrane, pre nego što su nas nasilnički ugurali u kola za stoku. Uplašeni, gladni i žedni putovali smo celu noć, dok nismo stigli u mađarski logor. Oca su odmah bacili u muški deo, a majku sa nama u drugi, zaseban odeljak. Tako je sve počelo“, počinje priču Slavka. Padao je postepeno mrak, iako je bilo tek pola 8. Dok je pričala, njeno zamišljeno, izborano lice osvetljavala je voditeljka prvog programa, govoreći o pogoršanju vremena i mogućim pljuskovima. „Eh,kiša. Pada kiša, ti čupaš piriku, a nemaš gde ni da se spereš od blata! Bili smo krastavi, prljavi, vašljivi. Nismo mogli ni da se umijemo. Ukoliko bi nam se vršila nužda, odlazili smo do obližnje jame u pratnji mladih stražara. Da se očistimo nismo imali kako – bili smo zarazni, smrdljvi i mršavi, sa upalim, bledim licem i izraženim kostima. Aveti!“ Ovde je zastala, duboko uzdahnula i odsutno gledala u reklame, koje su se nizale jedna za drugom u plus beskonačno. „ Nikada neću zaboraviti prizor koji sam videla, dok sam jedne noći u pratnji mladog Mađara koračala ka jami za vršenje nužde – iz susedne jame, udaljene pedesetak metara od naše, virile su stotine ruku i nogu zarobljenika. Pokojnih. Tada sam podigla glavu i zamislila jedinu želju koju sam imala“, tiho je izgovorila Slavka.

Često su u logor svraćali popovi. Posmatrala je za vreme molitvi turobnu atmosferu koja bi obavila zarobljenike bez nade, ispijene, izmučene i uplašene. Ležeći na slami prekivenoj jorganom, koju je majka uspela da iznese iz Njeguševa, čvrsto je stezala brojanicu oko ruke koju je dobila od jednog popa i čekala da joj se želja ostvari. “Radila sam po največoj hladnoći i najvrelijem suncu. Čim zastaneš, stražar te šiba, tako da nismo stajali, sve dok ne popadamo od iznemoglosti. Hranu smo dobijali u izlupanim činijama, sa malo pasulja, kupusa ili mesa. Iako su plivali crvi po tom jadnom obroku, istrošeni od celodnevnog rada, morali smo da ćutimo i žmureći jedemo. Uz to smo ponekad dobijali hleb, tanak kao papir. Često se majka pravila da nije gladna, kako bi I svoj obrok dala nama”, prisećala se Slavka.
“Jednog popodneva došao je neki gospodin, koji se predstavio kao Ilić. Bez mnogo reči, za tili čas našli smo se svih šestoro na okupu I kao begunci trčeći se smestili u vagon voza koji prevozi stoku. Ne znam ni kako, ni zašto, ali krenuli smo ka Beogradu kroz Hrvatsku. Tada nisam imala predstavu kuda se krećemo, gde idemo – jedino što sam znala je da veliki broj vojnika duž pruge puca na naš vagon. Ponovo sam čekala”.
II
Crveni krst, Topčider. Sloboda.
“Izašli smo iz mračnog vagona i kao roboti ušli u zgradu Crvenog krsta. Vrtelo nam se u glavi od saznanja da smo van žica, van bičeva i van leševa neposlušnih robova”, rekla je Slavka uz blag osmeh.
Sledeće stajalište – Carevac, selo u blizini Velikog Gradišta. Putovali su noću, brodom, da bi ih po dolasku u selo ugostila jedna baka Milena I velikodušno im prepustila svoju praznu sobu na korišćenje.
Život u praznoj sobi?! Nama nezamisliv, a Slavki posle višegodišnjeg zarobljeništva pravi luksuz. „Radom smo zarađivali obroke kod obližnjih seljaka. Majka je kopala, a ja sam čuvala ovce ceo dan, kako bih dobila ručak i večeru kod seljaka u kući preko puta. Češće samo večeru. U tišini bih pojela svoj skroman obrok, pretrčala do kuće baka Milene, legla u naš krevet od dasaka, koji nam je po dolasku napravio otac i čvrsto zaspala. Svaki naredni dan bio je sličan prethodnom.
Jedne večeri nismo spavali, već smo pod lampom krunili kukuruz. Odjednom je, posle kratkog i snažnog lupanja u kuću kročio dvadesetogodišnji mladić, naoružan do zuba. Nismo znali da li je Četnik ili Partizan, jer je u selu bilo i jednih i drugih. Posmatrao nas je ćutke, a onda je prišao mom trogodišnjem bratu i pitao koga više voli, Četnike ili Partizane. Ćutali smo i gledali u pod, jer smo znali da nas odgovor nedužnog deteta može koštati života. Međutim, dečak je mirno pogledao u njega i samo promrljao ‘najviše ću voleti onog ko me oslobodi’ i bezbrižno nastavio da se igra sa otpacima za stolom. Vojnik je žurno bacio još jedan pogled na sve nas i bez pozdrava izašao. Ugroženost života prihvatili smo kao prirodno stanje, pa smo se, kao da se ništa nije dogodilo, bacili na krunjenje kukuruza pod slabom noćnom svetiljkom.
Često su vojnici prolazili kroz selo. Otimali su od seljaka svakodnevno, upadali u kuće i uzimali sve na šta bi naišli. To je uticalo i na nas, koji smo radili da bismo jeli i preživeli – kada bi u velikom broju opustošili selo i pokupili svu hranu, dešavalo se da za nas ne ostane ništa. Nisam ih volela. Jednom vojniku sam se čak i isplazila sa prozora; sreća, pa je bio raspoložen . Vremenom ih je bilo sve manje i manje, da bi, posle tri godine, potpuno nestali i zajedno sa ratom otišli u istoriju”, prisećala se baka.

Točak sudbine se ponovo zavrteo. I ponovo – nula.
Slavkini roditelji su iz Like došli u Njeguševo, gde su podigli porodicu i obezbedili sve ono što je jednoj seoskoj porodici potrebno za kvalitetan život. Kuća koju je njen otac napravio 1937.godine pretrpela je posledice – bila je uništena i puna otpada. Umesto prozora, postojale su samo zakucane daske. Ispod patosa živelo je na stotine pacova, koji su se godinama množili. Nije bilo nameštaja, ni humanih uslova za život, ali morali su da krenu te kasne jeseni 1944. godine ispočetka. Ciglu po ciglu. Otac je učestvovao i u Prvom svetskom ratu i posle zarobljeništva u Drugom svetskom ratu bio je potpuno iznemogao, pa je majka radila za petoro. Natprirodna je snaga jedne žene kad treba da se preživi i izgura još jedna porodična kataklizma. Pošto je majka dozvolila samo bratu za vreme rata da se školuje, Slavka je napokon završila osmi razred i u Subotici upisala tekstilnu školu. Živela je u ženskom internatu; 4 sata je išla u školu, 4 je radila u jednoj fabrici čarapa, da bi nakon završetka školovanja ostala da radi čitavih 9 godina u toj fabrici. Za to vreme upoznala je muža sa kojim je provela više od pola veka i rodila je dve ćerke. Imala je i sina. „To je već“, uzdahnu Slavka, „ priča za sebe…”
III
“Venčali smo se 11.novembra 1956. Stanovali smo privatno, jer je suprug tek završio studije. Oboje smo u brak ušli sa po jednim koferčetom – on knjiga i nekoliko pari čarapa, a ja neophodnih stvari i samo jednih čarapa, koje sam naučila da krpim i tako nosim godinama.
Počela je još jedna bitka. Naredne godine, pre nego što sam rodila ćerku Milenu, podstanarski život se pretvorio u pakao. Nijedan stanodavac nije hteo ni da čuje za dete i trudnicu i tako smo završili na ulici. Srećom, moja sestra se preselila u Suboticu i zbrinula me. Živela je sa dvoje dece u tesnom stanu sa jednom sobom, kuhinjom i poljskim toaletom, tako da sam ja spavala u kuhinji. Pošto je suprug dobio prekomandu i morao da ode pre mog porođaja, u tom kritičnom periodu bila sam sama. Bila sam kod sestre još mesec dana nakon porođaja, a zatim sam se spakovala i otišla kod majke u Njeguševo na osam meseci.
Bilo je teško. Selidbe, razdvojenost od muža, loši uslovi za život. Jedna od nezgoda bila je što ćerka nije prepoznavala oca uživo, samo na slici; kad god bi došao kući, vikala bi da ga ne poznaje i da je njen tata na slici, a ne taj gospodin. Muke su to bile. Ali, i uz sve te ne tako sjajne okolnosti, suprug i ja se nikada nismo posvađali. Bili smo požrtvovani i strpljivi; dragoceni su bili ti momenti koje smo provodili skupa. Voleli smo da se šetamo Kalemegdanom, a kada su ćerke porasle dovoljno da mogu da plivaju, leta smo provodili na Tašmajdanu. Znali smo da se loši i dobri trenuci smenjuju. Zato sam ja ponovo – čekala.
Suprug je pronašao stan u Beogradu. Međutim, ni ti stanodavci nisu hteli da čuju za par sa detetom. Jedino rešenje bila je rodna kuća mog supruga, u dalekoj Bosni.
Sledeće stajalište – Lukićevo. Tada sam shvatila – kada se udaš, više ne pripadaš nikome. Samo sebi i familiji za koju si se vezala. Da zlo bude veće, imala sam goropadnu jetrvu, koja je činila sve da moj život u Lukićevu liči na pakao. Zahvaljujući njoj, živela sam u hladnoj sobi, bez ikakvog grejanja. Posle godinu dana rodila sam sina i bilo je veoma teško odgajati jednu osetljivu bebu u nehumanim uslovima. Morala sam da trčim niz hladan hodnik sa detetom kad ga okupam, da se ne bi razbolelo. Da ga uvijam, grejem kako znam i umem. Međutim, nisam uspela da se izborim sa ledenom sobom i još ledenijom jetrvom – posle tri meseca dete mi je umrlo, na rukama. Sećam se, dan sahrane, sedela sam pored groba kada mi je prišla jetrva i pitala da li plačem zbog mleka i bola u grudima“, naglo je ućutala baka Slavka, naslonila se u fotelju i zamišljeno gledala kroz prozor. Bez obzira na patnju i zlo koje ju je okruživalo, sve je prebrodila. I oprostila. Ova staložena baka zna da rad čini dušu mirnom; mnogo puta bi je povredili, a ona bi svoj bes, tugu i bol jednostavno preusmerila u energiju za rad – tako bi se smirila. Shvatila bi da su ljudi zli zbog svojih unutražnjih dilema i demona. I oprostila bi. Puno je opraštala, kaže da bez toga čovek nikada ne može dostići potpunu duševnu harmoniju.
Pomislila sam da je vreme za kratku pauzu. Isto je pomislila i prijateljica, koja je baš u tom momentu ušla u dnevnu sobu sa kolačima. Slavka je ponosno pogledala u tanjir i unuku i dodala: „Krenula je dedinim stopama. Suprug mi je bio andragog, u penziju je otišao pravo sa akademije. Radio je sa pitomcima, išao je često na teren i nije ga bilo kod kuće i po tri meseca“.
Bili su razdvojeni do ’60. godine. Podstanarskim mukama i selidbama došao je kraj kada je suprug dobio stan na Paliluli – bio je mali, ali je bio njihov. Iako su imali stan, nisu imali ni nameštaj, ni svetlo, pa je Slavka bila prinuđena da ostavi ćerku Milenu kod sestre neko vreme i sama, sa stomakom do zuba, živi u mraku, spava na podu i, kada ne spava, sedi na jedinoj stolici koju su imali –tronošcu. Jedne septembarske noći počeli su trudovi i tada ju je hitna dovezla u bolnicu. Nisu imali slobodan krevet, pa su je ostavili da leži na sred prljavog hodnika. Babica je spavala; nakon što su je probudili, prišla joj je, pregledala, pritisnula stomak i izbacila matericu – taj bol , kaže, nikada neće zaboraviti. Delili su je minuti od sepse i sigurne smrti. Međutim, uprkos greškama nemarnih bolničara, uspela je da na svet donese i drugu ćerku, Mirjanu.
Sa Palilule su se preselili na Novi Beograd, a nakon 17 godina na Vračar, gde su u komfornom stanu podigli porodicu i ostali do samog kraja. Imala sam samo još jedno pitanje – kako? Svakodnevno prisustvujemo sve kraćim brakovima, a tako dug bračni odnos postao je skoro fenomen. Kako, uprkos svim nedaćama koje su ih zadesile? Bio je i njen suprug, kaže, kratkog fitilja, začas se iznervira. Plane kao buktinja. Međutim, ključ zdravog odnosa je ćutati dok plamen gori, a pričati kad je glava hladna, tvrdi ova smirena baka. Biće prilike da kažemo šta nam smeta, samo priliku treba sačekati. Jednostavna formula koju, u doba kada je stav bitniji od strpljenja, retko ko primenjuje.

***
Čitam tekst iznova.
Ne mogu ni da zamislim kako čovek blatnjav, ispijen i vašljiv živi u logoru. Kako preživi. Kako nastavi, kao da se ništa nije dogodilo. Kako opstane, uprkos zlim ljudima, smrti deteta, samostalnom odgajanju dece, života u mraku, bez struje, spavanju u sobi bez grejanja, neprestanim selidbama. Neprestanom čekanju. I neprestanoj nadi. I povrh svega, umesto da se na neku od tih visokih prepreka spotakne, kruniše ih sa 57 godina uspešnog braka.
Čitam tekst iznova. Svoje probleme upravo grlim, oberučke. A vi?